ZK „BIHOR“ ORGANIZOVAO ZIMSKI
TURNIR U ŠAHU
–
U
okviru
redovnih
aktivnosti
ZK
„Bihor“
iz
Luksemburga
je
21.
januara
ove
godine
organizovao
turnir
u
šahu
i
još
jednom
pokazao
da
prostorije
ovoga
udruženja permanentno koriste svojoj svrsi.
Piše: Hamdija M. Rastoder
ZK „BIHOR“ ORGANIZOVAO ZIMSKI TURNIR U ŠAHU
U
okviru
redovnih
aktivnosti
ZK
„Bihor“
iz
Luksemburga
je
21.
januara
ove
godine
organizovao
turnir
u
šahu
i
još
jednom
pokazao
da
prostorije
ovoga
udruženja
permanentno koriste svojoj svrsi.
Nedjelja
je,
21
januar,
napolju
temperatura
ispod
nule.
To
su
uslovi
koji
navode
da
se
u
toplim
prostorijama
organizuje
druženje
članova
i
simpatizera
ZK
Bihor.
Imajući
sve
to
u
vidu
rukovodstvo
udruženja
organizuje
turnir
u
šahu
za
koji,
po
običaju,
vlada
veliko
interesovanje.
Za
turnir
se
prijavilo
16
igrača,
a
sigurno
je
na
momente
bilo
barem
još
toliko
posmatrača
ove
drevne
igre,
pa
su
prostorije
bile
katkad
popunjene
do
poslednjeg
mjesta.
Igrao
se
švajcarski
sistem
u
kojem
su
svi
igrači
odigrali po sedam partija, a sve je završeno u roku od 6 sati.
Na
kraju,
pobjeda
je
pripala
Safetu
Ćemanu
,
drugi
je
bio
Esad
Esko
Agović
,
a
treći
Rameza
Šabotić
.
Turnir
je
odigran
po
ideji
našeg
člana
Delije
Ramdedovića
,
koji
je
sa
svojim sinom vodio tehnički dio turnira.
Posle
dodjele
pehara,
predsjednik
kluba
Remzija
Hajdarpašić
je
čestitao
pobjednicima i zahvalio svim igračima kao i posmatračima.
„Naše
prostorije
su
već
odavno
mjesto
gde
se
okupljaju
i
druže
ljudi
koji
su
porijeklom
iz
Bihora,
ali
i
šireg
prostora
Balkana.
Zato
smo
danas
svi
pobjednici
i
hvala svima“
, naglasio je na kraju Hajdarpašić.
NAJBOLJI ĐACI IZ BIHORA POSJETILI I
MUZEJ – RUDNIK U LUKSEMBURGU
U
okviru
svojih
aktivnosti
udruženje
ZK
“Bihor”
iz
Luksemburga
tradicionalno
organizuje
posjetu
najboljih
đaka
završnih
razreda
devet
osnovnih
škola
sa podrucja Bihora Luksemburgu.
Piše: Faiz Softić
NAJBOLJI ĐACI IZ BIHORA POSJETILI I MUZEJ – RUDNIK U LUKSEMBURGU
U
okviru
svojih
aktivnosti
udruženje
ZK
“Bihor”
iz
Luksemburga
tradicionalno
organizuje
posjetu
n
ajboljih
đaka
završnih
razreda
devet
osnovnih
škola
sa
podrucja
Bihora
Luksemburgu.
Ove
godine,
u
okviru
ove
posjete,
7.
juna
posjetili
smo
sa
našim
gostima
i
rudnik-muzej
u
luksemburškom
gradu
Rumelanžu.
Vidjeli
smo,
zapravo,
kako
je
i
odakle
nastajala
jedna
od
najbogatijih
i
najuređenijih
zemalja na planeti.
Tačno
u
11h,
turistički
vozić
sa
našim
đacima,
njihovim
nastavnicima
i
sa
nekoliko
aktivista
udruženja
–
ušao
je
duboko
ispod
površine
zemlje
gdje
su
se
nalazile
iskopine
željezne
rude
koje
su
već
trideset
godina
pretvorene
u
muzej.
Imalo
se
šta
vidjeti
i
čuti
od
našeg
ljubaznog
vodiča
koji
je
vrlo
detaljno
govorio
o
radu
i
životu
rudara
pod
zemljom.
Istorijat
rudarstva
u
Luksemburgu
trajao
je
punih
110
godina.
U
Tom
periodu
poginulo
je
1480
rudara.
U
početku
je
svake
nedjelje
u
prosjeku
ginuo
jedan
rudar.
Prosjek
života
rudara
bio
je
50
godina.
Zbog
teških
uslova rada - razbolijevali su se i rano umirali.
No, zemlja se izvukla iz siromaštva...
Njeni
građani
više
nisu
morali
iseljavati
prema
Argentini
i
drugim
zemljama
Južne
Amerike
-
u
utrobi
vlastite zemlje našli su koru hljeba.
Vlasnik
rudnika,
negdje
sedamdesetih
godina
prošloga
vijeka,
kupio
je
i
prvu
kompjuterizovanu
mašinu
za
kopanje
rude,
ali
su
je
koristili
samo
3
minute;
zbog
velike
vlažnosti
zraka
pod
zemljom
–
završila
je
svoj
radni vijek prije negoli je i počela.. Ostala je kao muzejski eksponat u utrobi zemlje luksemburške.
Gosti, najbolji đaci bili su:
Ermina
Agović
OŠ
„25
maj“
Vrbica;
Meldina
Zverotić
OŠ
„9.
Maj“
Tucanje;
Samira
Sijarić
OŠ
„Šukrija
Međedović“
Godijevo;
Mirjana
Drobnjak
OŠ
„Rifat
Burdžović
Tršo“
Lozna;
Ilha
Adrović
OŠ
„Milomir
Đalović“
Sušica;
Amer
Mušović
OŠ
„21.maj“
Goduša;
Kenan
Muratović
OŠ
„Mahmut
Adrović“
Petnjica;
Leon
Hodžić
OŠ
„15.maj“
Trpezi;
Emrah
Rastoder
OŠ
„Savin
Bor“,
Savin
Bor,
te
njihovi
nastavnici
–
Alisa
Muratović
iz
OŠ
“Šukrija
Međedović”
Godijevo
i
prof.
Nihad
Kršić
iz
OŠ
“Mahmut Adrović” Petnjica.
Jučer
su
se
autobusom
prevozne
kompanije
“Euro-Šuntić”
djeca
vratila
u
svoj
zavičaj,
gdje
će,
nadamo
se,
imati
šta
pričati
o
posjeti
Luksemburgu,
jer,
osim
posjete
muzeju
rudniku
djeca
su
obišla
još
mnoge
kulturno istorijske spomenike i druge znamenitosti ove države.
Vrijeme od tri dana bilo je isuviše kratko da bi se sve vidjelo, ali jeste ono najvažnije.
Jučer,
na
ispračaju
gostiju
iz
Bihora,
bilo
je
i
suza,
jer
su
se
djeca
tokom
tri
dana
družila
i
stekla
mnoga
poznanstva sa svojim vršnjacima, djecom doseljenika iz Bihora u Luksemburg.
Ovo
je
postalo
tradicija,
od
samog
osnivanja
ovoga
udruženja
2009.
godine,
najbbolji
đaci
završnih
razreda
devet
osnovnih
škola
sa
područja
Bihora
dolaze
u
posjetu
Luksemburgu.
Tako
će,
nadamo
se,
biti
i
ubuduće.
NAJBOLJI ĐACI IZ BIHORA POSJETILI I
MUZEJ – RUDNIK U LUKSEMBURGU
U
okviru
svojih
aktivnosti
udruženje
ZK
“Bihor”
iz
Luksemburga
tradicionalno
organizuje
posjetu
najboljih
đaka
završnih
razreda
devet
osnovnih
škola
sa podrucja Bihora Luksemburgu.
Pismo Ilhe Adrović iz OŠ "Milomir Đalović" iz Sušice - Bihor, poslije povratka iz Luksemburga
Ako
je
vjerovati
podacima
sa
interneta,
od
našeg
zavičaja
do
Luksemburga
je
1
889
km.Toliko
ste
vi,
dragi
naši
u
Luksemburgu,
udaljeni
od
porodice,
prijatelja,
rodnog
mjesta...
Pa
ipak,
niste
zaboravili
Bihor.
Niste
zaboravili
mjesto
odakle
ste,
prije
20
ili
30,
ili
još
više
godina,
sa
možda
posuđenim
novcem,
krenuli
u
potragu
za
korom
hljeba
daleko
ispod
tuđeg
neba.
Tražili
ste
i
našli
svjetliju
budućnost.
Mogu
zamislti
koliko
je
bilo
teško
ostaviti
jedan
dio
sebe,
dio
svoje
duše.
Znam
da
vaši
počeci
uopšte
nijesu
bili
laki.
Sada
je
drugačije.
Iskreno,
bila
sam
pomalo
iznenađena
kada
sam
u
prostorijama
Zavičajnog
kluba
„Bihor“
koji
nas
je
pozvao
i
ugostio,
vidjela
oglasnu
tablu
sa
natpisima
firmi
naših
ljudi
koji
potpomažu
rad
kluba.
Ali
ujedno
i
veoma
ponosna
na
činjenicu
da
ima
toliko
uspješnih
ljudi
iz
Bihora.
Zahvaljuljući
vašoj
ljubavi
prema
rodnom
Bihoru,
divnoj
organizaciji,
ali
prije
svega
vašim
ogromnim
srcima, i ove godine, mi – najbolji đaci Bihora, smo imali priliku da boravimo u Luksemburgu.
Sada
ću
se
potruditi
da
makar
dio
svojih
osjećanja,
uspomena
i
utisaka
prenesem
na
papir,
mada
to
nije
nimalo lako, već mi kreću suze...
Kada
sam
saznala
da
imam
tu
čast
da
boravim
u
Luksemburgu,
iskreno
–
nisam
mogla
da
vjerujem.
Sve
mi je to djelovalo kao neki divni, daleki san.
Odlazak
u
Luksemburg
za
mene
je
predstavljao
veliku
nagradu
i
satisfakciju
za
uspjeh
u
osnovnoj
školi,
tako
da
sam
se
zaista
radovala
iz
sveg
srca.
Ja
se,
kao
i
većina
mojih
drugara,
nisam
nikad
odvajala
od
kuće,
bez majke i oca, tako da sam sa jedne strane bila malo uplašena i nestrpljiva, ali isto toliko srećna i uzbuđena.
Krenuli
smo
u
3h
ujutru.
Mama
me
je
ispratila
na,
za
mene,
jedno
od
najvažnijih
putovanja
u
životu.
Na
početku
smo
svi
bili
malo
stidljivi,
ali
smo
se
brzo
sprijateljili.
Bili
smo
iz
raznih
škola
i
prije
se
nismo
poznavali.
Slobodno
mogu
da
kažem
da
sam
na
ovom
putovanju
upoznala
divne
ljude
i
sklopila
prijateljstva,
koja
će,
nadam se, trajati čitav život. A sve to zahvaljuljući vama, divni ljudi!
Tokom
putovanja
smo
pričali,
razmjenjivali
iskustva
iz
osnovne
škole,
slušali
muziku,
šalili
se,
igrali
neke
igre...sve to je učinilo da putovanje do Luksemburga zaista brzo prođe.
U
Luksemburgu
su
nas
čekali
članovi
kluba.
Već
tada
sam
osjetila
dobrotu
i
naslutila
gostoprimstvo
naših
domaćina.
Najiskrenije,
osjećala
sam
se
kao
među
svojima.
Nakon
toga
otišli
smo
u
prostorije
kluba,
malo
se
osvježili,
odmorili.
Svi
su
se
potrudili
da
nam
pripreme
topao
doček.
I
zaista
je
bilo
tako.
Onda
smo
počeli
sa
raspoređivanjem.
Imala
sam
čast
da
budem
smještena
kod
porodice
Šabotić,
gdje
sam
se,
odmah
moram
da
kažem, osjećala kao kod svoje kuće.
Nakon
što
sam
se
malo
odmorila
od
puta
(iskreno,nisam
bila
baš
mnogo
umorna),
kćerke
gospodina
Ajdina
Šabotića,
Dina
i
Binasa,
povele
su
me
u
obilazak
grada
Remiša
(Remich).
Vrijeme
je
bilo
divno,
grad
-
zanimljiv,
lijep,
čist;
moji
domaćini
predivni,
tako
da
je
dan
protekao
savršeno.
Onda
smo
se
vratili
kući
i
počeli
da
se
spremamo
za
zabavu
u
prostorijama
kluba,
gdje
sam
imala
priliku
da
se
družim
sa
još
naše
omladine
iz
Bihora.
Prvog
dana
smo
obišli
američko,
kao
i
njemačko
groblje
i
vidjeli
kakav
je
odnos
ozbiljnih
zemalja
prema
svojim
palim
sinovima.
Poslije
smo
išli
na
ručak,
vozili
se
čamcima,
a
nakon
toga
i
brodom
po
rijeci
Muzel.
Muzel
je
granična
rijeka
između
Njemačke
i
Luksemburga.Tokom
plovidbe
sam
se
osjećala
malo
neobično
–
samo
par
kilometara
ispred
mene
je
Njemačka,
a
samo
par
iza
–
Luksemburg.
Još
jedna
fascinantna
činjenica
za
mene
je
bila
to
što
je
upravo
na
brodu
kojim
smo
se
mi
vozili
potpisan
Šengneski
sporazum.
U
ostalom,
posjetili
smo
i
sami
Šengen.
Znam,
učila
sam
iz
geografije
da
je
Šengen
jedno
malo
mjesto,
takoreći
selo,
gdje
je
14.juna
1985.
godine
potpisan
sporazum
o
kretanju
ljudi
i
robe.
Potom
smo,
kao
i
na
kraju
svakog
dana
napravili pauzu u klubu i vratili se porodicama kod kojih smo raspoređeni.
Drugi
dan
je
bio
rezervisan
za
odlazak
u
Zoološki
vrt
u
Amnevilu,
gradu
u
Francuskoj.
Ujutru
je
padala
kiša,
ali
nas
je
pri
samom
obilasku
vrijeme
poslužilo.
Vidjela
sam
neke
životinje
do
tad
poznate
samo
iz
knjiga
i
enciklopedija;
neke
životinje
nisam
vidjela
čak
ni
na
slikama,
niti
sam
mogla
da
odredim
kojoj
vrsti
pripadaju.
Mnogim
mojim
drugarima
je
upravo
ovaj
dan
bio
najljepši.
Meni
je
svaki
dan
u
Luksemburgu
bio
najljepši,
podjednako drag i poseban na svoj način.
Trećeg
dana
smo
posjetili
rudnik
u
Luksemburgu.
Vidjeli
smo
kako
su
rudari
radili,
koje
alatke
i
mašine
su
koristili,
kako
se
razvijalo
rudarstvo
u
Luksemburgu,
kako
je,
zapravo
Luksemburg
postao
jedna
od
najbogatijih
i
najuređenijih
zemalja
današnjice.
Malo
je
čudan
osjećaj
nalaziti
se
70
m
ispod
zemlje,
ali
je
svejedno
bilo
zanimljivo
posmatrati
razvoj
rudarstva
jedne
od
najbogatijih
država
na
planeti.
Tog
dana
je
bio
isplaniran
obilazak
znamenitosti
grada
Luksemburga,
ali
nam
je
kiša
pokvarila
plan.
Nakon
ručka
u
McDonald’s-u
ostatak
vremena proveli smo u klubu prepričavajući utiske sa ovog divnog putovanja.
Znam
da
je
ovo
moje
pismo
malo
opširno,
ali
je
nemoguće
opisati
sve
divne
trenutke
provedene
u
Luksemburgu
u
nekoliko
rečenica.
Ne
znam
kako
da
izrazim
svoju
zahvalnost,
niti
mogu
da
nađem
neku
riječ
da
bih
opisala
koliko
sam
srećna
što
na
ovoj
‘’čudnoj’’
planeti
uopšte
postoje
takvi
ljudi
i
što
vas
je
Bog
stvorio
i
naputio
da
nam
pokažete
šta
u
životu
zapravo
vrijedi.
Ja
sam
zaista
ponosna
što
ste
iz
Bihora
i
što
sam
imala
tu
privilegiju
i
čast
da
vas
upoznam
i
budem
dio
ove
svojevrsne
ekskurzije.
Vi
ste
nam
svima
dokazali
da
u
čovjeku
iznad
svega
treba
da
postoji
ono
ljudsko,
što
baš
i
ne
mogu
da
opišem.
Možda
je
to
onaj
divni
sjaj
u
očima,
prijateljski
stisak
ruke,
neko
neobjašnjivo
gostoprimstvo
koje
se
osjećalo
u
vazduhu,
a
koje
mogu
da
emituju
samo
ljudi
iz
Bihora.
Ja
sam
se,
tokom
ova
tri
dana,
osjećala
kao
da
sam
porasla
sa
svima
vama,
kao
da
sam
negdje
srela
stare
drugare
iz
djetinjstva,
kao
da
se
znamo
100
godina
i
onda
smo
se
slučajno
sreli
u
Luksemburgu.
Dokazali
ste
nam
da
čovjeka
ne
može
da
promijeni
ni
novac,
ni
kuće,
ni
bogatstvo,
ni
daleki
Luksemburg, ništa. Čovjek ostaje čovjek.
Nadam
se
da
mi
niko
neće
zamjeriti
ako
posebno
pozdravim
i
zahvalim
se
porodici
Šabotić
koji
su
se
zaista potrudili da se osjećam kao kod svoje kuće.
Znam
da
je
premalo
sve
što
sam
napisala
u
odnosu
na
ono
što
sam
doživjela,
ali:
H
V
A
L
A
vam
još
jednom na svemu, divni ljudi!
POSJETA LUKSEMBURGU
Pokušaću da svoje utiske napišem,
Ali sve to ne bi ni u četiri pjesme stalo
Znam da neću uspjeti da to opišem,
Sve mi se čini nedovoljno, malo...
Put u Luksemburg je bio nagrada,
Prilika da upoznam
Nova mjesta i divne ljude,
Da steknem nove prijatelje,
Koji se trude da nam lijepo bude.
Prvog dana smo vidjeli
Američko i njemačko groblje,
vozili se čamcima i brodom
Po graničnoj rijeci
sve to je bilo zanimljivo nama – djeci.
Drugog dana smo posjetili
Zoo vrt u Francuskoj
I to je bila divna prilika
Da vidimo životinje
poznate samo sa slika.
Trećeg dana smo obišli muzej rudarstva,
Vidjeli kako su rudari radili,
Kakve su koristili alate
Osjećala sam se malo čudno jer je rudnik
Sedamdeset metara ispod zemlje,
Samo koliko da znate.
Nakon svega je došlo vrijema rastanka
Shvatila sam da sve što je lijepo kratko traje
Svi smo bili tužni prilikom odlaska,
Pa čak i poneka suza otišla je
Snama zajedno u zavežljaje.
P.S.
Moram
da
se
zahvaliti
gospodinu
Remziji
Hajdrapašiću
na
knjigama
koje
nam
je
poklonio.
Pročitala
sam
je
još
u
autobusu
za
svega
par
sati.
Svaka
priča
je
posebna
i,
što
je
najvažnije,
nosi
neku poruku, ali bih ja posebno izdvojila priče ,,Očeva kletva'' i ,,Štrpci''.